razgovarali u Parizu, 25. siječnja 2005.

Može se reći da nakon uzbudljivog i inovativnog L'Institut du Monde Arabe Jean Nouvel pripada relativno malobrojnoj i ekskluzivnoj skupini najcjenjenijih i ponajviše publiciranih svjetskih arhitekata. Svojim spektakularnim realizacijama, kao što su, na primjer, Opera u Lyonu, Koncertna hala Lucern, Muzej kraljice Sofije u Madridu, pa i najnovijim projektom za poslovnu zgradu u središtu Beča, Nouvel briše granice između arhitekture i urbanizma. Isti stav karakterizira projekte za pariške Les Halles i katarski grad Dohu, nastale u suradnji s Nicolasom Michelinom.

Ako se postavlja teoretsko pitanje “Generička ili specifična arhitektura?”, onda se Nouvel odlučuje za arhitekturu specifičnosti, koja će biti jedinstvena i kontekstualna u najširem smislu.

ORIS: Kako je došlo do suradnje između Jeana Nouvela i Nicolasa Michelina?

Nouvel: Prvo smo bili susjedi, živjeli smo i radili u istoj zgradi, nekoliko stotina metara jedan od drugog, i to godinama … iskreno, to baš i nije dobar razlog!

Ustvari, ja sam često pratio rad Nicolasa Michelina. Osobito na “Arènes de Nîmes”, čiji sam stalni posjetitelj. Često idem tamo, išao sam i izvan sezone, kad je natkrit. Svojedobno sam dosta gledao radove LABFAC-a i ima projekata koji su na meni ostavili poseban trag, osobito “Le Metafort u Aubervilliersu”. To je rad koji mi je vrlo blizak. 

Osim toga, Nicolas Michelin posjeduje jednu pravu urbanu kulturu. U trenutku kad mi je zatrebao netko za posao, jer sam bio u fazi u kojoj sam radio previše stvari, predložio sam mu to na sasvim prirodan način jer mi se činilo da je odgovarajući čovjek, netko koga sam sanjao za partnera. Nije bio predaleko i to mi je odgovaralo.